|
|
Šesta lekcija: Teorija X i teorija Y Stvarajući teoriju X i teoriju Y Daglas Mekgregor (Douglas McGregor) je pokušao da izbegne nedostatke klasične i neoklasične teorije i da ih medjusobno poveže. Teorija X predstavlja, u osnovi, klasičan pristup problemu radne motivacije. Osnovne pretpostavke ove teorije su, u suštini, iste kao i u Tejlorovoj teoriji, odnosno da je čovek, po prirodi, indolentan, radi samo koliko mora, bez ambicija je i ne voli odgovornost. Čovek je, takode, egocentričan i ravnodušan u odnosu na ciljeve organizacije u kojoj radi. Zbog toga je menadžment odgovoran za organizovanje ljudi i sredstava, njihovo usmeravanje, kontrolisanje i motivacij u cilju ostvarivanja ekonomskih ciljeva organizacije. Mekgregor smatra da su ovako definisani principi, kako je on naziva, teorije X, pogrešni (principi tejlorizma) i da ova teorija meša uzroke i posledice. Opisano stanje radne motivacije kod ljudi ne proizlazi iz ljudske prirode, već je posledica situacije u kojoj se čovek nadje, a to je slaba organizacija. Upravljanje i rukovodjenje svedeni su na kontrolu, kažnjavanje, prinudu i, kao takvi, postali neadekvatni i nedovoljno stimulativni. Zbog toga, Mekgregor formuliše teoriju Y, koja je, u suštini, potpuno suprotna teoriji X. McGregor, D., The Human Side of Enterprise, str. 45-57, Penguin Books, 1987. Prema teoriji Y, ljudi su motivisani, poseduju mogućnost razvoja, i sposobni su da preuzmu odgovornost i usmere svoje ponašanje prema ciljevima organizacije. Oni se ponašaju suprotno zbog slabog sistema organizacije. U tom smislu, zadatak menadžmenta je da ljudima omogući da saznaju i razvijaju svoje pozitivne karakteristike. Izborom najpogodnijih metoda upravljanja rukovodjenja treba da se uklanjaju prepreke i, na taj način, da se oslobodi ljudski potencijal i usmeri ka postizanju ciljeva organizacije. Očigledno je da teorija Y ima isti cilj kao i teorija X: motivisanje ljudi ka postizanju ciljeva organizacije. Razilka je u tome, što teorija Y teži da se to postigne na mnogo humaniji način, poštujuci ličnost radnika i aktivirajući njegovu individualnost. I dok se teorija X, u postizanju ciljeva, oslanja na eksternu kontrolu ljudskog ponašanja i primenu prinude kao tehniku motivacije, teorija Y se, uglavnom, oslanja na samokontrolu, samosvest i samoodgovornost. U cilju primene teorije Y, kao posebne motivacione teorije, Mekgregor se zalaže za sledeđe: (1) decentralizacija sistema odlučivanja; (2) obogaćivanje "oplemenjivanje" rutinskog posla; (3) učestvovanje zaposlenih u procesu odlučivanja i konsultativni menadžment. |
|
|